Losing my religion.
Prije nekoliko godina vjerojatno sam udarila glavom u stvarnost, ili mi je netko sasuo mogućnosti pred oči. Probleme, prepreke, (ne)rješenja. Uplašila sam se budućnosti, vidjela mali dio stvarnosti. I, ni manje ni više, nego - shvatila što je ono što želim.
Kazalište. Kazališna glumica.
Jedina ideja koju zbilja želim okusiti. Jedino ono-nešto što je samo za mene, samo moje. Jedino ono-ja što želim biti.
I tako, ljubav se od kazališta proširila na umjetnost u širokom pojmu. Jače sam zagrizla za klavir, Bacha, Chopina. Skupila hrabrosti i napustila sport nakon sedam godina, od kojih mi je zadnja godina bila mučenje.
Krenula u srednju. Počela učiti o Danteu, Baroku, počela učiti rancuski.
Trudila se u školi. Jedna jedina riječ je bila dovoljna za motivaciju: "stipendija". Za akademiju, naravno.
Evo me sad.
Drugi razred. Odlična učenica.
I pohađam školu glume. Subotom i nedjeljom po tri sata.
Ja živim za vikend sad.
I za predstave, za kazalište.
Valjda jedina stvar zbog koje sam spremna na svaku žrtvu.
Sve sam bliže i bliže...
